LUMUMBA I JUGOSLOVENSKA JAVNOST
Bio je to dogadjaj koji je u Jugoslaviji dobio neuobičajeno veliki odjek. Na vest da je 17. januara 1961. streljan tvorac nezavisnosti sadašnje DR Kongo i njen prvi premijer Patris Lumumba demonstranti su preplavili ulice. U Beogradu su ti protesti svojom masovnošću i rušilačkom energijom predstavljali čudo kakvo u Titovoj Jugoslaviji do tada još nije bilo vidjeno. Mnogi i danas smatraju da se radilo o spontanom izlivu ogorčenosti zbog ubistva jednog istaknutog borca protiv kolonijalnog porobljavanja. Na Lumumbu se gledalo kao na najvećeg heroja Afrike. Širom Jugoslavije objekti i ulice su poneli njegovo ime. No, vremena su se promenila. U Beogradu je pokrenuta inicijativa za njihovim preimenovanjem. To je izazvalo oštre reakcije u društvenim medijima. Nisu izostala ni medjusobna vredjanja. Za jedne je Lumumba heroj za sva vremena dok je za druge odraz titoističke političke propagande. Da se duhovi ne bi dalje uzburkavali, ne bi li trebalo učiniti napor da se uoče interesi koji su stajali iza popularizacije Lumumbe u Jugoslaviji?

Patrice Lumumba na putu ka stratilistu
SAD i SSSR podstiču dekolonizaciju Afrike
Oni koji su bili svedoci tih burnih dogadjaja vezanih za ubistvo Patrisa Lumumbe verovatno će se setiti i okolnosti koje su ga prouzrokovale. Imamo, s jedne strane Afriku i jak proces dekolonizacije do koga je došlo posle Drugog svetskog rata. Imamo, medjutim, i dve atomske supersile sa različitim ideologijama koje se bore za prevlast nad svetom: kapitalističke Sjedinjene Američke Države i komunisticki Sovjetski Savez. No, tu postoji još jedan problem: bivše velike evropske sile Francuska i Velika Britanija i par manjih kao što su Belgija, Portugalija, Španija i Holandija još su imale kolonije po vanevropskim zemljama. No te kolonije su posedovale rudna bogatstva. Ona su bila neophodna pre svega za razvoj američke vojne industrije. Amerikanci su na njih bacili oko još za vreme Drugog svetskog rata. Upravo u to vreme oni su dobavljali uranijum za svoju atomsku bombu iz tadašnjeg Belgijskog Konga. Nevolja je bila što su ondašnje kolonijalne sile gledale na svoje kolonije kao na sopstveni zabran. Stoga nisu dozvoljavale stranom pa ni američkom kapitalu da nekontrolisano prodire u njega. A ako bi do toga ipak došlo, onda su američki kapitalisti bili prinudjeni da kolonizatoru plaćaju i odredjene ne baš niske dažbine i da budu podredjeni njihovom nadzoru. To se, naravno, odražavalo na cenu eksploatacije sirovina što američkim kapitalistima nije nimalo odgovaralo. Tako su oni počeli da već za vreme Drugog svetskog rata, u ime slobode trzista, rovare po tadašnjim kolonijama i da podstiču ideju dekolonizacije. Pritom su morali da se "nose" sa za njih zadrtim francuskim generalom Šarlom De Golom koji im je provalio igru. Medjutim, kako je Drugi svetski rat još bio u toku, Amerikanci su bili prinudjeni da čekaju na bolju priliku za sprovodjenje svoje neokolonijalističke dekolonizacije.

Očevi pokreta nesvrstanih na Brionima 1956: levo: egipatski predsednik Gamal Abdel Naser,
u sredini: jugoslovenski predsednik Josip Broz Tito, desno: indijski premijer Džavaharlal Nehru
S druge strane, tu je bio Sovjetski Savez. On doduše nije imao mogućnosti da zameni nekadašnje kolonijalne gospodare. Medjutim, on je mogao da ih destabilizuje putem svoje naoko socijalne, marksističko-lenjinističke ideologije i podsticanjem antikolonijalnih oslobodilačkih pokreta. Time je zapadnim kolonijalnim državama otežavan pristup sirovinama. Ujedno su im i vojne snage bile vezane za ratne operacije u kolonijama. To je smanjivalo mogućnost njihovog korišćenja u Evropi u slučaju da se onovremeni „hladni“ rat pretvori u „vrući“. No, Sovjetski Savez je, u svojoj antikolonijalističkoj politici imao ideološkog konkurenta. Bila je to komunisticka Kina. Do sukoba izmedju Sovjetskog Saveza i Kine došlo je ubrzo posle Staljinove smrti. Kina je pretila da SSSR-u oduzme prvenstvo u mobilisanju afričkih i azijskih naroda protiv kapitalizma. Ona je već 1955. organizovala Bandušku konferenciju afro-azijskih naroda na koju SSSR nije bio pozvan! Bio je to strašan "šamar" po ugled SSSR-a kao otadžbine svetske revolucije. No, Hruščov, koji je tada bio de facto na čelu Sovjetskog Saveza ne bi bio Hruščov da nije znao da tome parira. Najpre je privukao Tita na svoju stranu. Otišao je u Beograd na svojevrsnu "kanosu". Tito je tu "kanosu" oberučke prihvatio jer je imao razloga da bude nepoverljiv prema Zapadu: zar on nije hteo da ga ukloni i da na vlast dovede Milovana Djilasa koji je bio spreman da liberalizuje vladajuci poredak i uvede višestranačje? Ubrzo zatim sastaju se Tito, indijski premijer Džavaharlal Nehru i egipatski predsednik Gamal Abdel Naser na Brionima i dogovaraju o osnivanju bloka nesvrstanih zemalja. U isto vreme, nešto diskretnije, u ministarstvu spoljnih poslova Sovjetskog Saveza osniva se posebno odeljenje za afroazijske zemlje koje se bavi problemima dekolonizacije. Sovjeti več tada lansiraju tezu o "mirnoj koegzistenciji" koju će, kasnije, nesvrstani preimenovati u "aktivnu miroljubivu koegzistenciju". Zatim kreće aktiviranje jednog velikog svetskog pokreta vanblokovskih zemalja. U njemu prevagu imaju tek osamostaljene drzave Afrike i Azije. No, njima dominira trojka Tito-Nehru-Naser. Svi su oni blizi Sovjetima nego Sjedinjenim Američkim Državama. Medju tom trojicom Tito izbija u prvi plan. U njegovoj zemlji je organizovan dogovor o pripremi buduće konferencije nesvrstanih i u njenom glavnom gradu biće ova inicijativa ostvarena.
Lumumba kao kamen spoticanja
Tito, dakle, još pre Beogradske konferencije vanblokovskih zemalja dobija oreol njihovog faktičkog vodje. Njegov ugled u svetskoj javnosti raste meteorskom brzinom. U medjuvremenu, u Africi kreće proces dekolonizacije: Sudan (1956), Gana (1957), Gvineja (1958). Sjedinjene Drzave su vec 1956, u vreme suecke krize, dale otvoreno na znanje da ne podržavaju bivše kolonijalne sile. Francuzi i Englezi pokušavaju da spasu od svog kolonijalnog carstva što se spasti može: da otpuste svoje kolonijalne teritorije u formalnu nezavisnost, ali i da ih zadrže vezane za sebe preko konstrukcija kao što su Francuska zajednica i Komonvelt. Taj proces je uglavnom okončan 1960. Malenoj Belgiji, koja je držala jednu koloniju veliku kao cela Zapadna Evropa, nije ostalo ništa drugo nego da ide stopama Francuske i Velike Britanije. Tako se početkom 1960 saziva tzv. Okrugli sto u Briselu sa politickim predstavnicima Kongoanaca. Na njemu biva odlučeno da se Kongu da nezavisnost 30. juna 1960. Tu stupa na medjunarodnu scenu Patris Lumumba. On se već istakao kao politički aktivista koji je 1958. ucestvovao na panafrikanskoj konferenciji u Akri. Tu je dosao u neposredan dodir sa pretežno prosovjetskim nosiocima panafričke ideje na čijem se čelu nalazio prvi predsednik Gane Kvame Nkrumah. Medjutim, u vreme kada je održavan Briselski Okrugli sto, Lumumba se nalazio u zatvoru. Pušten je na slobodu tek na insistiranje kongoanskih predstavnika. Oni su pretili da će bojkotovati konferenciju ako Lumumba ne bude učestvovao na njoj. Lumumba dolazi u Brisel i tako dobija legitimitet političkog vodje kongoanskih antikolonijalističkih snaga. Na izborima održanim 30. juna 1960, Lumumbina stranka (Kongoanski nacionalni pokret, MNC) odnosi pobedu. Nakon toga Lumumba postaje premijer budućeg nezavisnog Konga. Medjutim, prilikom ceremonije proglašenja nezavisnosti dolazi do skandala: belgijski kralj Boduen je, u svom svečanom govoru, stao da hvali blagodeti belgijskog kolonijalizma pa i svog dedu, zloglasnog kralja Leopolda II koji je do prve decenije XX veka bio privatni vlasnik te zemlje. Potpuno neocekivano, jer nije bio na spisku govornika, Lumumba ustaje i drži vatreni improvizovani govor obrusujuci se na strahote belgijske kolonijalne uprave i posebno na zlodela iz doba Leopolda II. Lumumba tim govorom postaje ovaploćenje antikolonijalne borbe afričkih naroda.
Od tog istog momenta Kongo srlja u haos. Belgijanci i Amerikanci podstiču separatističke pokrete koji traže zbacivanje Lumumbe. Lumumba pokušava da spase situaciju time što daje na znanje da nije komunista. Šta više, on se najpre obraća za pomoć Vašingtonu, a ne Moskvi. Amerikanci mu, medjutim, ne veruju. Lumumbi je to jasno pa se on sve jače okreće Sovjetima. Od njih dobija materijalnu i vojnu pomoć. Čak 1000 sovjetskih savetnika stiže u Kongo. Tada predsednik SAD Dvajt Ajzenhauer odlučuje da ga ukloni. Učinjen je pokušaj da se otruje pastom za zube. Medjutim, nadležni CIA oficir je odbio da u tome učestvuje pa pokušaj propada. Onda je podstaknut proces razbijanja Konga na etničke regione. Južna, bakrom bogata pokrajina Katanga proglašava nezavisnost. Gradjanski rat u Kongu se rasplamsava i Lumumba gubi tle pod nogama. Njegov šef generalštaba, pukovnik Žozef Mobutu uz blagoslov CIA-e zbacuje ga s vlasti i stavlja u kućni pritvor. No, Lumumba uspeva da pobegne iz glavnog grada Leopoldvila (današnja Kinšasa). On pokušava da se domogne Stenlivila (sadašnji Kisangani). Tamo ima pristalice koje predvodi njegov zamenik Antoan Gizenga. Medjutim, Lumumba je na putu zarobljen.
Za to vreme SSSR pojačava kampanju u prilog Lumumbe. Sovjetski predstavnik u UN podnosi zahtev za njegovo oslobadjanje. Medjutim, u SAD se spremaju izbori. Ajzenhauerov mandat ističe. Kada je postalo jasno da će Ajzenhauera naslediti Džon Kenedi, u Ajzenhauerovoj administraciji se pojavio strah da bi novi američki predsednik mogao da popusti sovjetskom pritisku i oslobodi Lumumbu. Stoga SAD daje mig svojoj obaveštajnoj sluzbi, a preko nje Belgijancima da uklone Lumumbu. To se i dogodilo. Da bi se sakrila uloga SAD u njegovom ubistvu, Lumumba je 17. januara 1961. prebačen iz gradaTisvila u otcepljenu Katangu kojom je vladao njegov smrtni neprijatelj Moiz Čombe. Još iste noći Lumuba je zajedno sa dva svoja bliska saradnika streljan u prisustvu Čombea i četiri belgijska oficira. Streljačkim vodom je zapovedao jedan belgijski podoficir.
Instrumentalizacija jednog politickog ubistva

Demonstracije u Beogradu povodom Lumumbine smrti:
Miting na Trgu Marksa i Engelsa (danas: Trg Nikole Pašića)
Ubistvo Lumumbe izazvalo je sveopšte ogorčenje u svetu, posebno u levicarskim i prokomunistickim krugovima. Naravno da je iza te reakcije stajao SSSR. On je imao najviše interesa da Lumumbu propagira kao heroja palog u borbi protiv kolonizatora i medjunarodnog imperijalizma. Tako je Lumumba postao simbol afričkih oslobodilačkih pokreta. Od tada je ustanova u Moskvi u kojoj su obučavani njihovi kadrovi nazvana "Univerzitet Patris Lumumba". Pokret nesvrstanih bio je, medjutim, uzdrman. Pretila je opasnost da, usled Lumumbinog ubistva, šefovi mladih afričkih država ustuknu od borbe protiv imperijalizma i dovedu u pitanje održavanje predstojeće Beogradske konferencije nesvrastanih. Tito, kao najistaknutiji lider tog pokreta, nije ni mogao ni smeo da u ovoj situaciji ostane neutralan. Stoga je Jugoslavija morala da pokaže da je kao nacija odlučno na strani žrtava neokolonijalnog imperijalizma koje su sada dobile oličenje u Lumumbinoj mučeničkoj smrti. Otud čim se zvanično saznalo da je Lumumba ubijen (bilo je to 13. februara 1961), Tito je označio taj čin kao „banditizam“, a kao krivce označio sve „zapadnjake“ na čelu sa generalnim sekretarom Ujedinjenih nacija Dagom Hamaršeldom. Čak je izjavio da će Lumumba „i mrtav biti opasan po kolonizatore“. Odmah zatim, Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije u Beogradu odlučuje da organizuje masovne proteste širom Jugoslavije.
Rečeno - učinjeno. Već sledećeg dana visoki partijski funkcioneri stali su da harangiraju mase koje su bile organizovano dovedene na zbor iz preduzeća, univerziteta i škola. Centralni miting održan je u glavnom gradu gde je pred okupljenom masom govorio predsednik Saveza boraca Srbije Dušan Petrović-Šane. Onda je krenuo "stampedo". Razularena masa stala je da ruši sve ispred sebe izlivajući gnev ne protiv ubistva Lumumbe o kome jedva da je nešto znala, već što je barem na trenutak dobila slobodu da da oduška svom potisnutom nezadovoljstvu sa životom pod komunističkom vlašću. Učesnici, tada mahom mladi ljudi, kasnije su sa uživanjem pričali kako su vukli trolejbusima trole i sprečavali vozila da se krecu, kako su razbijali izloge, palili belgijsku ambasadu, bacali kamenje pa, zbog toga, bili polivani šmrkovima i dobijali pendrekom po glavi. Bio je to hepening kakav se retko dogadja. Žestina te oslobodjene snage je, na kraju, primorala vlasti da uvide da situacija izmice kontroli i da bi te demonstracije, podstaknute zbog ubistva Lumumbe, mogle da se okrenu protiv Titovog režima. Stoga su one bile isto tako brzo ugušene kao što su bile i pokrenute. Posledice su bile prekid diplomatskih odnosa sa Belgijom i velika materijalna šteta. Ali politička dobit je bila velika. Jugoslavija je dokazala da čvrsto drži nesvtrstani antikolonijalistički kurs.

Demonstracije u Beogradu povodom Lumumbine smrti: scena pred belgijskom ambasadom
U medjuvremenu, Tito je plovio ka Africi. Cilj mu je, izmedju ostalog, bio i da osokoli vodje prvih nezavisnih afričkih drzava da, uprkos Lumumbinoj pogibiji, istraju u antiimperijalističkoj politici i uzmu učešća na predstojećoj Prvoj konferenciji nesvrstanih zemalja u Beogradu. A kad se Tito vratio sa svoje turneje po Africi, jugoslovenski mediji nisu birali reči u osudjivanju Lumumbinog ubistva. Najzad, Beogradska konferencija nesvrstanih zemalja otvorena je odavanjem pošte poginulom Patrisu Lumumbi. Bila je to jasna manifestacija celom svetu na najvišem nivou da će se borba protiv kolonizacije i imperijalizma nastaviti. Iz tog razloga su takodje pojedini objekti, ustanove i ulice i u Jugoslaviji poneli Lumumbino ime. Potom je sentimentalnost bila majstorski izmanipulisana u političke svrhe. Razvoj daljih dogadjaja u Africi je to pokazao. U roku od nekoliko godina skoro svi učesnici Beogradske konferencije nesvrstanih bili su zbačeni sa vlasti, umrli ili pobijeni. Lumumbino ime je ostalo, ali u javnosti više nije bilo spominjano.
***
Od tada je prošlo šezdeset godina. U medjuvremenu Tito je umro, Jugoslavija se raspala, komunistički sistem se urušio, istočni lager je nestao, nesvrstani pokret se ugasio, a nekada slavljeni heroji i mučenici otišli u istoriju. Šta u radikalno izmenjenim političkim prilikama da se radi sa ulicama i objektima koji nose ime jedne strane istorijske ličnosti čija je delatnost za života obeležila istoriju ne samo svoje zemlje vec i šire, ali je imala sasvim neznatan odraz na razvitak tadašnjih jugoslovenskih naroda. Istorija jasno pokazuje da se mitovi neguju ili blede, zavisno od vrlo prizemnih interesa političkih elita. Da je interes bio da se Lumumba zaboravi, on bi se lako mogao demonizovati. Mogla bi mu se pripisati vlastoljublje, naivnost, izvesne crne mrlje na karijeri (pronevera novca poste u kojoj je radio navodno zato sto nije bio placan, ili pronevera novca dobijenim za njegovu politicku stranku), podložnost drogi i alkoholu, zavisnost od dubiozne savetnice i veza sa sovjetskim ambasadorom Jakovljevim. Ukratko, mogao bi se okriviti da je svoju zemlju bacio u haos iz kojeg se ona ni do danas nije otrgla. No, za Lumumbinom demonizacijom nije bilo potrebe. Naprotiv njegova diskretna heroizacija pogoduje i svrstanima i nesvrstanima, i Istoku i Zapadu, i afričkim zemljama i savremenim globalističkim neoliberalnim snagama, jer im je upravo borba protiv kolonijalizma, iako iz različitih pobuda, bila u zajedničkom interesu. U tome leži sva ironija ove istorijske drame. A kada se to ima u vidu, onda čitava polemika oko svrsishodnosti očuvanja ili menjanja naziva ulica i objekata koje nose Lumumbino ime postaje besmisleno, jer se tu više ne radi o razumevanju mesta i uloge jedne istorijske ličnosti u svom dobu, već o pukoj crno-beloj propagandi koju treba prozreti da joj se ne bi nasedalo.
Comments